Već se nekoliko godina u Hrvatskoj nije pojavio novinski članak koji je udario ‘ispravne’ temelje Marxove misli. Navjeći dio onoga što je Marx pisao ispada da je zapravo bila velika neistina, odnosno velika pogreška. Nema ničeg čudnog u pojavi članaka, radova, pa i knjiga koje progovaraju o njegovim navodnim krucijalnim pogreškama. Jednog od dva glavna osnivača teorije koja ima za svoj cilj rušenje kapitalizma osvještavanjem radničke klase naprosto se mora što više diskreditirati kako bi se revolucionarna teorija držala podalje od radnih masa.
Međutim, novo je u aktualnom novinskom članku (Večernji list, Obzor str. 18/19; 25. 01. 2014.) da je on pisan s jednom ‘pronicljivošću’ i da su važne Marxove misli ovdje izrečene na ‘koncizan’ i ‘istinoljubiv’ način. Autor nije nitko drugi nego Nenad Bakić, poznati hrvatski poslovnjak i, odnedavno, marksolog.
Komentirajući najnoviju knjigu francuskog takozvanog socijalista Pikettya, on je nadomak ruke hrvatskom čitatelju pružio korisne informacije o zabludama njemačkog filozofa i ekonomista. Tako Bakić uočava da „Piketty pokazuje kako je stalan ekonomski rast i širenje znanja u tržišnoj ekonomiji (= kapitalizmu) omogućilo izbjegavanje apokaliptičnih nejednakosti koje je pogrešno i mizantropski ‘predvidio’ Marx”. Postavlja se pitanje kako je moguć stalan (moj kurziv) ekonomski rast ako je upravo ekonomska kriza inherentna kapitalizmu? Naime, svjedoci smo da se svakom sljedećom krizom životni standard većine ljudi (radnika) urušava i vraća od nekoliko godina pa i do desetak godina unazad. Onda je potreban ekonomski rast da bi se životni standard vratio na pretkriznu razinu. Dok se on i počinje oporavljati – evo nove krize; i tako u krug. Rezultat je zapravo izuzetno spori rast za veći dio svijeta i brzi rast za posjedničku manjinu. Isto se odnosi i na znanje. Širenje znanja da, ali kakvog, u čiju korist? Širi se ono znanje koje ne može osvijestiti radnika da je rješenje njegova ključnog problema rušenje kapitalizma. Drugim riječima, širi se znanje koje ga ne uči kritičkom razmišljanju i, da budemo realni, koje on nije u mogućnosti svladati jer veći dio dana radi na uvećavanju tuđeg privatnog vlasništva. Konačno, u kojem je to smislu Marx pogrešno predvidio apokaliptične nejednakosti? Dovoljno je pogledati osnovne pokazatelje na svjetskoj razini da se izdaleka vide potvrde i dokazi njegove ispravne analize kapitalističkih tendencija. Ovdje ih neću navoditi jer bi to bilo suvišno.
E sada, marksolog Bakić uočio je suštinu Marxovih pogrešnih prognoza i ona glasi: „Glavni propust u Marxovoj analizi bila je pretpostavka dugoročne stagnacije produktivnosti i nultog porasta na kapital, što bi s održavanjem populacije na razini čistog preživljavanja dovodilo do neizdrživog rasta nejednakosti u društvu koje bi kolabiralo samo od sebe”.
Čitanjem Kapitala I., svatko može doći do dijametralno suprotnog zaključka od onog Bakićevog. Naime, Marx upravo tvrdi, u skladu s historijskim materijalizmom, da se kapitalizam očituje u najvećem porastu proizvodnosti rada nego ijedan sistem prije njega. Ranijim klasnim društvima i kapitalizmu zajedničko je da proizvodnost rada prije svega ide u korist posjedničkim klasama, a nikada neposrednim proizvođačima i društvu. Razlika je da kapitalizam ostvaruje proizvodnost rada koja je u prošlosti bila nezamisliva i koja upravo pruža preduvjete za ukidanje privatnog vlasništva jer umjesto da radniku smanjuje radnu obvezu, ona ga, na temelju privatnog vlasništva, pretvara u modernog slugu.
Što se tiče prinosa na kapital, dugoročna nulta stopa bila je moguća jedino u teoriji Davida Ricarda, dok je Marx pokazao da se nakon svake krize, koja znači trenutno razrješenje osnovne proturječnosti kapitala, dio kapitala uništava (fizički i/ili vrijednosno), što omogućuje porast profitne stope. Konačno, pogrešno je zaključivati da je Marxova tvrdnja bila samoukidanje kapitalizma. Onome tko ne poznaje marksističku teoriju koja čvrsto zastupa međusobnu povezanost subjektivnih i objektivnih okolnosti nikad neće biti jasno da se kapitalizam ne ukida, nego da kapitalizam mora biti ukinut.
Nakon uočavanja pogrešaka Marxovih, Bakić zapaža i posljedice: „Treba podsjetiti da je on (Marx) u drugom dijelu života, svjedočeći nevjerojatnom zaletu tržišne ekonomije, uvidio posljedice ove ključne pogreške za svoju teoriju i zato nikad nije napisao druga dva toma – gotovo da bismo mogli reći da je postao antimarksist”.
Umjesto da on podsjeća čitatelje, njega treba podsjetiti (ili bolje podučiti) da je Marx devet godina prije izdavanja Kapitala I, na više od sedam stotina stranica napisao rad, u 20. stoljeću izdan pod nazivom Osnove kritike političke ekonomije, u kome je izložio manje-više sve važne principe za sljedeća tri toma Kapitala. Prema tome, uopće je neistina tvrditi tako nešto. Da je on „gotovo postao antimarksist” nije ništa drugo nego obična besmislica.
Dalje se u članku ‘precizno’ kaže: „Marx je pogriješio jer nije predvidio da svijet jako brzo može postajati radikalno bolje i bogatije društvo. …Marx nije razumio da snažan kapital dovodi do porasta produktivnosti, a onda i dohotka (plaća).”
Marx jest objasnio da svijet postaje puno bolje mjesto i da će u svijetu biti mnogo više bogatstva i roba nego ikada ranije. Ali je on također pisao da će to mjesto, kao što to i biva u klasnom društvu, biti bolje i bogatije za posjedničke klase, posebno za kapitaliste. Radniku je svejedno koliko postoji raznovrsnih roba, ako ne posjeduje dovoljnu kupovnu moć za njihovo konzumiranje. Također, da nije bila raznih oštrijih reakcija radničke klase, ovaj „svijet”, kako Bakić kaže, ne bi nimalo bio dobar za radnike, za društvo. To možemo vidjeti i po borbama za osmosatni radni dan prije više od stotinu godina i reakcijama zapadnih društava i njihovim ustupcima radnicima u strahu od utjecaja Sovjetskog saveza. Kome to nije dovoljno, neka pogleda države koje nemaju jaku i složnu radničku klasu, u Aziji i u Africi. Tamo kapital doslovno uništava društvo i vlastite radnike. Za njih definitivno svijet nije bolje mjesto.
U svom radu Najamni rad i kapital, Marx je itekako uspješno pokazao da realna plaća može rasti, ali u odnosu na profit ona može i padati. Drugim riječima, tamo gdje je primoran zbog radničke borbe, kapitalist će povećati nominalne plaće, ali do one granice koja mu ne ugrožava profite i konkurentnost.
Možemo zaključiti da Bakić ili ništa nije pročitao od Marxovih djela, bez obzira što na svom blogu upravo on proziva neke da nisu ništa čitali, ili je pak pročitao jednu ili dvije knjige, ali ništa razumio nije i ne bi bio prvi. Jedno je sigurno, njegova je namjera bila ‘poučiti’ čitatelja kakav je zapravo bio Marx kao ekonomist. Takva upornost i uobraženost u krivotvorenju, izobličavanju i nerazumijevanju Marxove misli može se još jedino naći u najliberalnijoj školi ekonomske misli, a koju Bakić zagovara, bio on toga svjestan ili ne. Dakako, mislim na austrijsku školu čiji su predstavnici usavršili masakriranje i krivotvorenje Marxove misli.
Kako drugačije objasniti slučaj da netko u novinskom članku paušalno sipa kritiku iz rukava o ekonomskoj teoriji čovjeka koji je za svoj rad od jedva stotinu i sedamdeset stranica (Prilog kritici političke ekonomije, 1859.) proučio preko tisuću knjiga na više stranih jezika.
