Nisu samo pitanje ćirilice, ustaša i partizana pokazatelj da Hrvatska živi u prošlosti, kako to vole reći prosvijećeni naši pisci i intelektualci zgražajući se nad ideološkim sporovima. I život nas tome uči, svakodnevna hrvatska egzistencija. I u Mađarskoj i dalje žale zbog Trianonskog sporazuma, i na Baltiku pale neke svoje staljinističke vještice, ali kada bi nam netko rekao da u nekoj članici Europske unije postoje i dalje Trumanova jaja, poslali bismo ga kvragu i rekli da je fakat zapeo na priči otprije 70 godina. Ali, ne lezi, vraže, jer u Lici – a to je jedna od regija 28. članice EU, koja se po globusu hrva sa Sjedinjenim Državama, Kinom i Rusijom – i dalje pada hrana s neba koliko tisuća godina nakon židovskog marša kroz pustinju predvođenog Mojsijem i eto skoro pa stoljeće od čuvene američke pomoći poslijeratnoj Europi.
U odličnoj reportaži novinara Dragana Grozdanića i fotoreportera Jovice Drobnjaka objavljene u aktualnom, 733., broju tjednika Novosti taj je podatak, pak, tek usputno spomenut. Uputio se ovaj dvojac do tromeđe Dalmacije, Like i Bosanske Krajine, ulaze u Bosnu i Hercegovinu, da bi očajnim i rizičnim makadamskim putom dugačkim 20 kilometara došli do Drenovca Osredačkog, gdje malobrojno stanovništvo, uglavnom srpsko-povratničko, godinama nema električne energije, od 1995.
I dalje bi sve bila manje-više klasična priča o vukojebinama bez struje kakvih ima po Kordunu, Lici, Baniji i gdjegod, da na koncu baka Jovanka ne bi odgovorila na pitanje kako dolazi do hrane. “Ukiselimo kupus, kuhamo ga s grahom, pa i kakvu mesnu polutku osušimo. Frižider nemamo, ne bi nam ni koristio. Kruh mijesimo sami. Znali su nam iz helikoptera na livadu bacati konzerve hrane i drugo. Ako netko slučajno ide u Knin, naručimo kilu-dva mesa, ali ga, da se ne pokvari, moramo pojesti gotovo isti dan, pogotovo ljeti”.
Rewind.
“Znali su nam iz helikoptera na livadu bacati konzerve hrane i drugo.” Tko? Ne znamo. Tko ima helikopter? Čija su to jaja? Pitanja se nižu, a sve upućuje na posrednu ili neposrednu “pomoć” države jer da se radi o bogatašu s helikopterom koji pomaže sirotinju po krajiškim bespućima, zasigurno bi već imao intervju u svakom listu i na svakoj televiziji. Umjesto da asfaltira put i dovede električnu energiju, Republika Hrvatska čini ovo.
Ovako otprilike glasi društvena podjela jada u hrvatskom društvu – Ciganima staro željezo, Hrvatima plastične flaše, a Srbima konzerve bačene s helikoptera.
Na poziv utemeljitelja hrvatske države sunarodnjacima da ne pale kuće, “jer su one sada hrvatsko vlasništvo” savršeno se nadovezuje današnja ekonomska logika rentabilnosti koja kaže da se ne isplati za par srpskih staraca dovlačiti kablove, pa se strategija izgradnje “moderne” države hrvatskog naroda i više nego uspješno zaokružuje – Srbi nisu u Hrvatskoj svedeni samo na tri posto, nego gotovo na razinu domorodačkih plemena u dubokoj Amazoni, etnografski kuriozitet. “Dođi, ali zaboravi na struju i cestu, bacit ćemo koju konzervu tu-i-tamo”, tako im je otprilike glasio “poziv” da se vrate.
Nakon što i najmlađi stanovnik Drenovca Osredačkog, 67-godišnji Petar Jarić, premine prirodnom smrću, oslobodit će se lička pripizdina za odmetnike od zagrebačkog asfalta da ondje osnuju svoju primitivističku zajednicu i zamijene salone Kina „Europa“ sa životom u blatu. Uvjeti za to će biti idealni – bez električne energije, pristojnog puta i nekakvih tamo debila koji žale za pogodnostima normalnog života u civilizaciji koje su nekada uživali.
Možda stanovnici nabasaju, lutajući poljima stopljeni s prirodom, na zaboravljene konzerve sardina s povrćem ili panirane rajčice, pa to pohrane u svojim jazbinama kao spomen na neke stare narode i civilizacije.
