Kako smo nedavno imali čast pratiti referendumsku kampanju za promjenu Ustava u kojeg će se sada temeljem izražene volje građana (ukupno 38 posto izašlih glasača) upisati definicija braka kao životne zajednice žene i muškarca, ta ista kampanja navela nas je da pobliže razmotrimo sam koncept braka i obitelji te pokušamo ukazati na određene aspekte koji su više ili manje suptilno oblikovali tu kampanju. Kod analize će nam pomoći britanska autorica Ann Oakley koja je 1970-ih u Velikoj Britaniji proučavala različite dimenzije neplaćenog rada u kući, kojeg je prepoznala kao važnog čimbenika kod jačanja represije žena u modernim društvima. Tako ćemo se na početku ukratko prisjetiti argumenata inicijativa za i protiv promjene Ustava, a onda ukazati na ulogu heteroseksualnog braka i obitelji kao institucija koje u zapadnoj kulturi omogućavaju reprodukciju društvenih odnosa i koje održavaju postojeću patrijahalnu društvenu strukturu modernih individualističkih društava.
Sam referendum je i pokušaj istaknutih članova i organizacija u civilnom društvu da se profiliraju i bolje pozicioniraju na hrvatskoj političkoj i civilnoj sceni te na sljedećim izborima ostvare povoljan izborni rezultat, ovaj put kroz deklariranje zaštite definicije braka kao zajednice žene i muškarca i u isto vrijeme dvo-roditeljske obiteljske zajednice kao normalnog i dominantnog oblika obitelji u hrvatskom društvu. Inicijativa »U ime obitelji« tako je iskoristila priliku da pod krinkom referenduma kao oblika izravne demokracije, te navodno najasnijeg izraza volje naroda i korektiva predstavničke demokracije, nametne svoj ideološki diskurs obrane institucija, vrijednosti heteroseksualnog braka i uže obitelji, kakva se dominantno razvila u industrijskom indvidualiziranom zapadnom društvu.
Jedan od povoda za referendumsku inicijativu bila je najava Vlade da će se donijeti novi zakon o statusu istospolne zajednice po kojem bi se izjednačavalo prava heteroseksualnih i homoseksulalnih zajednica i u sferi usvajanja i odgoja djece. Zaštita djece od usvajanja od strane istospolnih parova bio je i jedan o deklariranih ciljeva inicijative za promjenu Ustava iako se cijelo vrijeme naglašavalo da se samo želi zaštiti brak, a ne uskratiti prava ugroženoj manjini, u stilu »samo štitimo ono što je naše«. Protiv referenduma i promjena Ustava stala je inicijativa udruga »Građani glasaju protiv«, djelujuća ponajviše na području zaštite ljudskih prava koja je upozoravala da je problematično u samom Ustavu izdvajati brak kao zajednicu žene i muškarca, koji pretpostavlja i obiteljsku zajednicu, jer se zapravo ne radi o zaštiti institucije braka i tradicionalne obitelji – majke, oca i djece – koja nije ugrožena, nego se radi o uskraćivanju prava manjini građana da formiraju životne zajednice s obzirom na svoje preferencije i bez obzira na svoju seksualnu orijentaciju. Argumenti onih protiv pokušali su ukazati na to da bi promjena Ustava kao najvišeg i najvažijeg dokumenta Republike Hrvatske i njegovog naglašavanja braka kao zajednice muškarca i žene, koji istovremeno implicira i dvoroditeljsku obitelj s djecom, mogla dovesti do toga, da bi u praksi zajednice kao što su jednoroditeljske obitelji, obitelji bez dece, izvanbračne zajednice i istospolne zajednice u društvu bile još više diskriminirane naspram zajednice muškarca i žene, koji su sklopili heteroseksualni brak.
Kroz altizerijanske ideološke aparate države – institucije – tako su se više ili manje eksplicitno cijedili ideološki diskursi obrane tradicionalnih i takozvanih prirodnih vrijednosti braka i obitelji, nenormalnosti istospolnih zajednica, koje ugrožavaju stabilnost tradicionalne hrvatske kulture (dominantni oblik obitelji u zapadnim društvima, Crkva…), a na drugoj strani diskurs zaštite ljudskih prava i prava manjina te zabrana diskriminatornih praksi u modernom demokratskom društvu (mediji, ljudsko-pravaški NGO-i…). Svi ti diskursi inače mirno koegzistiraju u institucijama sistema kao što su obitelj, crkva, škola, mediji… A kad se zbog traženja i očuvanja društvenog utjecaja i redistribucije moći zaoštri ideološki sukob, ugrubo ga vidimo kao sukob jedne tradicionalne, konzervativne i zatvorene Hrvatske s prosvijetljenom i liberalnom Hrvatskom. Niti jedna od njih na malom ekranu zapravo ne ukazuje na društvena proturječja i ne navodi na propitkivanja različitih pozicija baš zbog toga jer svi ti ideološki diskursi služe tome da se promjene događaju samo na sigurnom terenu identitetskih borbi za priznanje i utjecaj; one zapravo ne ugrožavaju stabilnosti postojećeg društveno-ekonomskog sustava, nego su tom sustavu imanentne.
Iako su ustavne promjene prihvaćene, Vlada RH potvrdila je daljnji razvoj zakonskog okvira instituta istospolne zajednice u skladu s pravom svih građana na pravo i zaštitu svog obiteljskog života. Na Vladi je tako potvrđen prijedlog zakona o životnom partnerstvu kroz kojeg se određuju prava na području nasljedstva i vlasništva istospolnih partnera na način kako je to uređeno i kod heteroseksualnih bračnih veza. Prijedlog zakona prepoznaje istospolne zajednice koje uključuju djecu i omogućava partneru da se brine za djecu kako je to i u zajednicama kod kojih jedan od partnera nije biološki roditelj tom djetetu. Prijedlog zakona i dalje ne predviđa da istospolni partneri usvoje dijete. Na taj razvoj zakonskog ovira bit će potrebno pričekati, što nas zapravo opet navodi na zaključak da je analiza dominantnog oblika obitelji, podjele rodnih uloga i navodnih neminovnih potreba djeteta samo po mami i tati još itekako potrebna za osvjetljenje dodatnih dimenzija individualističkih društava.
Kroz analizu ciljeva inicijative za promjenu Ustava pokušati ćemo objasniti kako se zapravo reproducira, kako djeluje, što sve implicira institucija heteroseksualnog braka i dominantnog oblika dvoroditeljske obitelji na način da ćemo ga, kako smo već napomenuli, interpretirati iz perspektive analize neplaćenog i neproduktivnog rada kako ga je prepoznala Ann Oakley, britanska feministička sociologinja. Neplaćeni kućanski rad i dalje, unatoč formalno-pravnoj jednakopravnosti bračnih partnera, pripada području ženskog rada. A. Oakley kao temeljac heteroseksulnog braka i uže obitelji vidi ideologiju rodnog razlikovanja koja promovira fiksnu nezamenjivost i segregaciju bračnih uloga na koje partneri u braku vrlo često pristanu.
Teza Oakleyeve je da je domestifikacija ženskog rada kao majke i kućanice zapravo proizvod industrijalizacije zapadnih društava, što je suprotno čestom povezivanju domestifikacije žena s nekih tradicionalnim i predmodernim društvom. Kao što tvrdi sociolog Rastko Močnik, podređenost žena kao skupine u društvu puno je starija od svih mogućih nejednakosti među pojedincima i možemo je smjestiti na područje razdvajanja kulture od prirode. Kroz povijesni razvoj oblici eksploatacije bili su promenljivi, a u ovom radu ćemo se usmjeriti, kako je već spomenuto, na uspostavu industrijskih zapadnih društava i njihove eksploatacijske prakse.
U većini kultura, pa tako i u zapadnoj predindustrijskoj kulturi, žene su bile vrlo snažno uključene u produktivan rad koji nije bio vezan strogo za dom i kuću. Zapadna industrijska kultura je razvila ideju o tome da žene zbog svojih bioloških karakteristika ne mogu obavljati težak fizički rad i s tim ih više povezala na neproduktivan rad u kući i skrb za djecu, što se pri tome objašnjavalo logičnim i važnim te kao uvjet za preživljavanje i funkcioniranje novog industrijskog društva. Sama bit podjele rada po spolu – stereotipno ekspresivnih ženskih i instrumentalnih muških uloga – po Oakley se sastoji u ekonomskom iskorištavanju neplaćane radnice, odgojiteljice djece, domaćice i sluge tjelesnih, emocionalnih i profesionalnih potreba muškaraca, a ne, kako se to dominantno tumači, kao nužnost za preživljavanje društva kroz podjelu uloga između žene i muškarca na žensku ekspresivnu i mušku instrumentalnu rodnu ulogu. Iako je autorica svoju knjigu »Domaćica« objavila 1974. godine, zapanjujuće je kako su mit o podjeli rodnih uloga i mit o majčinstvu i dandanas iznimno snažni elementi zapadne kulture, što povezujemo i s predrasudama s kojima se danas susreću muškarci i žene te istospolne zajednice. Iako se udio žena na tržištu rada potkraj 20. stoljeća povećao, i dalje većinu neplaćene radne snage predstavljaju žene, jer su kućanski poslovi te odgoj djece tradicionalno ostali u njihovoj domeni. Ne možemo tako govoriti da smo u 21. stoljeću svjedoci neke završene emancipacije žena ili čak dominacije žena, nego smo zapravo svjedoci transformaciji i dalje jako dobro uhodanih izrabljivačkih mehanizama.
Osvrnimo se sada na ciljeve inicijative. Prvi deklariran je bio osigurati ustavnu i zakonsku definiciju braka kao životne zajednice žene i muškarca. Ideja o tome da se životne zajednice trebaju definirati kroz brak muškarca i žene ukorijenjene su na definiranju obitelji kroz matricu muškarac, žena i dijete, jer je to dominantan oblik obitelji koji se razvio u zapadnom industrijskom društvu. Obitelj kao važan ideološki aparat svoj legitimitet, po A. Oakley, crpi iz mita o podjeli rada po spolu i mita o majčinstvu koji su važni elementi zapadne kulture. Funkcija tih mitova je fiksiranje tradicionalnih vrijednosti rodnih uloga i osiguravanje statusa quo s argumentacijom da su te uloge nešto prirodno i nužno za preživljavanje obitelji. Obitelj kakva je dominantna u zapadnom društvu proizvodi najčešći obrazac rodnih uloga, a u mitu o podjeli rodnih uloga i mitu u majčinstvu pronalazi argumente za svoju prirodnost, normalnost i univerzalnost. Jer istospolne zajednice narušavaju mit o biološkom osnovu za podjelu rodnih uluga u obitelji i predstavlja ih se kao nepoželjne, neprirodne i disfuncionalne. Inicijativa za ustavne promjene tako kroz deklarativno pozivanje na zaštitu djece, braka i obitelji te pozivanje na sprečavanje izjednačavanja prava istospolne zajednice i braka (drugi deklarirani cilj inicijative) zapravo svoj legitimitet crpi iz dominantnog oblika obitelji te heteroseksulanog braka kao mogućeg instituta za pravno definiranje obiteljskih odnosa, koji predstavljaju važan temeljac patrijahalnog društva, njegovih ideoloških diskurza i suptilnog nasilja nad ženama.
Treći deklariranih cilj inicijative bila je zaštita djece od usvajanja od strane istospolnih parova. Argument da istospolne zajednice ne bi trebale odgajati i usvajati djecu, jer se djeca mogu normalno razvijati samo u dvoroditeljskim heteroseksualnim obiteljima, već ako ne uzmemo u obzir istospolne zajednice, stoji na klimavim nogama. U zapadnom društvu udio razvoda, jednoroditeljskih i raznih alternativno organiziranih životnih zajednica se povećava i nema dokaza da bi ta činjenica izravno doprinjela tome da bi djeca koja odrastu u tim obiteljima bila slabije psihosocijalno ili psihoseksualno razvijena, odnosno socijalizirana. Jedan od argumenata raznoraznih stručnjaka i političara je zaštita djece od nasilja i ruganja od strane njezinih vršnjaka. Dijete koje bi odraslo u istospolnoj zajednici bilo bi tako laka meta djece koje odrastaju u dominantim oblicima životnih zajednica, što bi moglo imati negativan utjecaj na njihov razvoj. Važan značaj se tako pridaje vršnjačkom nasilju da bi ga se istaknulo u svrhu opravdanja zabrane života djece u alternativnoj životnoj zajednici. Istina je međutim da djeca međusobno vrše svakakve pritiske i uloga odraslih koje ih odgajaju je da rade na tome da eliminiraju razloge za takvo nasilje kroz odgovoran odgoj. Zaštita djece na način da istospolnim zajednicama ne dozvoljavamo usvajanje djece zapravo znači pristanak na dominantne predrasude naše kulture i odbijanje preuzimanja odgovornosti za to da različitim oblicima životnih zajednica koje se sve temelje na ljubavi i dobrovoljnom pristanku njihovih članova na suživot uzimamo pravo na taj isti suživot.
Iznimno važna podloga za problematiziranje usvajanja djece od strane istospolnih parova, uz mit o prirodnoj podjeli rodnih uloga, jest i mit o majčinstvu, koji je snažno prisutan u zapadnoj kulturi. Najjaču ulogu ima mit kad stanje kakvo prikazuje i zagovara postane upitno, u vremenima društvenih promjena u koje možemo ubrojiti i postojanje različitih životnih zajednica u suvremenom društvu kao i promjene koje donosi postojeća ekonomska kriza. Tada mit koji djeluje kao fakt postane jak izvor argumentacija za obranu dominantnih tradicionalnih vrijednosti koje se prikazuju kao jedine poželjne, odnosno prirodne. Mit o majčinstvu žene snažno veže uz dom i skrb za djecu koju povezuje s njezinom biološkom funkcijom rađanja iz koje navodno zbog biološke povezanosti s djetetom proizlazi njezina ekspresivna uloga u odgoju i skrbi za dijete dok je očeva više instrumentalna. Oakley dekonstruira teze o majčinskom nagonu i tvrdi da on ne postoji, nego je proizvod patrijahalne kulture zapadnih društava koja kroz deklariranje »prirodne predodređenosti« za skrb za dijete žene vezuje i uz neplaćeni kućanski rad, što ima za posljedicu vezanost žena i na manje plaćane i cijenjene segmente proizvodnog rada. Veza između djeteta i majke je emocionalna i nije posljedica njihove biološke povezanosti. Vezu između majke i djeteta uvodi kultura i žena se majčinstvu uči. Dokaz za to već su na prvi pogled parovi koji usvoje dijete i bez problema se snalaze bez navodnog biološkog majčinskog nagona.
Osnovne ideje mita o majčinstvu su da dijete treba prvenstveno majku, da majka treba dijete, dijete majku i da je majčinstvo vrhunac života svake žene. Tek se kao majka u zapadnoj kulturi žena potvrđuje kao žena. Po Oakley, uvjerenje da žena treba biti majka proizlazi iz procesa socijalizacije ženske rodne uloge u zapadnoj kulturi, znači socijalnog roda, i frojdovske psihoanalize koja podupire pretpostavke o važnoj ulozi majčinstva za mentalni i duhovni život žena. Žene u modernom industrijskom društvu su puno puta žrtve mita o majčinstvu koji spremnosti i sposobnost da se pobrine za dijete prikaže kao nešto prirodno i normalno. Glavna i važna sposobnost žena da se brinu za dijete nije nagonska, nego imitacijska. Majčinstvo je u zapadnoj kulturi idealizirano i na žene vrši veliki pritisak, što se pokazuje u pojavima kao što su postporođajna depresija zbog velikih očekivanja samih majka i u osjećajima krivice, ako se ne posvete u dovoljnoj mjeri djetetu i ako brigu za dijete dominantno preuzme otac ili neki drugi član obiteljske zajednice. Uskraćenost majke je po Oakley sindrom koji može postojati samo u kulturi u koji se naglašava ekskluzivna povezanost majke i djeteta, koja se temelji na njihovoj biološkoj povezanosti, što nije prisutno u svim kulturama. U zapadnoj kulturi odsustvo oca kao čimbenik emocionalnog zdravlja djece nikad nije problematizirano, dok je zaposlena majka često percipirana kao problem. I istospolne zajednice tako postaju žrtve mita o majčinstvu, jer se ne mogu uključiti u njegov biološki determinizam. Mit o majčinstvu koji pridonosi opresiji i pritiscima ženama u zapadnoj kulturi tako pridonosi i opresiji ostalih životnih zajednica kao što su istospolna zajednica, obitelj bez dijece, jednoroditeljske obitelji…
Zadnji deklarirani cilj inicijative za promjenu Ustava najavljuje motiviranje onih koji cijene općeljudske vrijednosti da zajedno donose pozitivne promjene u hrvatskom društvu. S obzirom da je referendum radio na tome da uskrati prava istospolnim zajednicama koje istovremeno predstavljaju seksualne manjine, i tako je predstavljao platformu za kršenje ljudskih prava jednoj manjini, posebice na području usvajanja djece, zadnji cilj inicijative može se protumačiti kao da najavljuje još mnogo sličnih. S obzirom da inicijativa očito promovira općeljudske vrijednosti koje nisu u skladu s ideologijom ljudskih prava, jer otvoreno uskraćuje prava jednoj cijeloj skupini, najava Vlade da će podignuti prag za valjanost referenduma, kako god bila argumentirana, zvuči obećavajuće. Ljudska prava i izravna demokracija u individualističkom društvu očito zajedno ne idu uvijek u smjeru otvaranja tog društva.
Ann Oakley u »Domaćici« upozorava na nužnost institucionalnog, legalnog ekonomskog i političkog oslobađanja žena i na nužnost oslobađanja od društvenog iskorištavanja biologije. Razvoj solidarnosti i međuovisnosti u društvu te razmatranje, promišljanje i analiziranje društvenih istina koje se predstavljaju kao prirodne i univerzalne može puno pridonijeti poštovanju pluralnosti životnih zajednica i pomoći borbi za progon i eliminaciju raznoraznih eksploatacijskih mehanizama modernog individualističkog društva. Borba za univerzalna ljudska prava u zapadnim društvima svakako je poželjna, ali i nju kao svaku borbu potrebno je promatrati, analizirati njezina ogranićenja i ne je uzimati i razglašavati kao civilizacijski i prosvjetiteljski vrhunac modernog doba, jer to puno puta nije dovoljno. Borba za opće dobro treba se svakako istovremeno odvijati na više fronti koje uključuju i dekonstruiranje uhođenih seksualnih/rodnih indetitetskih pozicija. A da bi to bilo moguće potrebno je analizirati kako se te pozicije u društvu etabliraju, fiksiraju i konstituiraju i gdje su njihove slabe točke na koje treba izvršiti pritisak u borbi protiv njihove rigidnosti. »Domaćica« je svakako rad koji je produktivan za razumijevanje mehanizama isključivanja koji još danas koče općedruštveni napredak i emancipaciju.
