Hrvatska – zemlja bez budućnosti?

Prošlo je više od dvadeset godina od službenog izlaska Hrvatske iz Jugoslavije. Glavni politički i ekonomski razlozi koje su hrvatske elite navodile bili su, po njima, prevelika ovisnost hrvatskog naroda o Beogradu i Srbima, tamničenje hrvatskog naroda uopće, uskraćivanje političkih i ljudskih sloboda, veliki odljev deviza zarađenih u Hrvatskoj u zajedničku kasu, opća stagnacija hrvatske privrede i, konačno, uvjerenje da hrvatska privreda može efikasnije i racionalnije od onakvog samoupravljanja. Osamostaljenjem su hrvatske elite dobile rijetku priliku pokazati što znaju i povesti narod u bolju budućnost. Restauracijom kapitalizma, koja se odvijala Hrvatima iza leđa, a koji uopće nisu bili svjesni težine društvenog prevrata, učinjen je prvi korak prema boljoj budućnosti. Dodatni pokazatelj osviještenosti i upućenosti hrvatskih građana jest i činjenica da najveći dio njih zaista vjeruje kako je referendumsko pitanje tada glasilo: „Jeste li za samostalnu Hrvatsku?”.

Kako god bilo, početak 1990-ih možemo smatrati novim političko-ekonomskim poglavljem u recentnoj hrvatskoj povijesti. Naravno, dvadeset je godina premalo da se ocijeni neuspjeh ili uspjeh jedne ekonomije – jer nas ovdje zanima ekonomski aspekt, iako je on u stvarnosti neodvojiv od političkog i historijskog aspekta – ali je sasvim dovoljno da se utvrde neke tendencije. Ako su ekonomski temelji kvalitetno, ispravno i progresivno postavljeni, tada neće ni ekonomski razvoj izostati.

Ali istina je, a s njom se trebamo suočiti, da su hrvatski ekonomski temelji postavljeni izuzetno loše, nekvalitetno i regresivno. Drugim riječima, hrvatska je ekonomija strukturirana tako da je unazadila društvo u svakom pogledu i potrebna je jedino radikalna promjena koja bi tu katastrofu spriječila. Dežurni advokati takvog stanja uvijek izvlače kartu rata. Hrvatska je imala rat i na njenom su području počinjenje ogromne materijalne štete pa je normalno da smo u današnjoj situaciji. Ovdje nećemo baviti ratom i to iz razloga što rat i poslijeratna situacija idu upravo protiv onih koji žele da im ide u prilog. Čini se da je Hrvatska jedina ili bar jedna od rijetkih država koja ratna razaranja i poslijeratni oporavak nije iskoristila da ostvari intenzivnu industrijalizaciju i rapidni porast brutodomaćeg proizvoda. Upravo se na obnovi zemlje mogu zaposliti ogromni resursi, kako ljudski tako i kapitalni. Međutim, kod nas se više od 200.000 ljudi radije poslalo u penziju, 300.000 na cestu, a industrijska razine iz predratne godine nije dostignuta. Toliko o obnovi!

Namjera ovog članka je ukazati na krucijalne probleme hrvatskih građana pri čemu katastrofalno stanje u industriji i nepostojanje industrijske (u okviru kvalitetne ekonomske) politike ne spominjemo, iako pretpostavljamo. Jer građane ne interesira kako industrija funkcionira, kakav je izvoz, uvoz i i tako dalje. Njih zanima mogu li se zaposliti, kakva su im primanja, dakle kakav će život imati i mogu li uopće pružiti svojoj djeci dostojan i kvalitetan život. Ovdje ćemo prikazati razne podatke i pomoću kojih ćemo uvidjeti da su to gotovo isključivo rezultati ekonomskih politika primarno Hrvatske demokratske zajednice i sekundarno Socijaldemokratske partije Hrvatske vlada. Sve su to podaci o strukturnim problemima koji se ne mogu riješiti ne preko noći nego ni kroz nekoliko godina. I to je upravo ono najstrašnije – kada bi se ekonomija radikalno izmijenila, u korist radnih ljudi – trebalo bi proći pet, pa i deset godina da se pojave i održe pozitivne tendencije. U tolikoj mjeri je uništavanje na djelu.

Hrvatska buržoazija toliko je slaba da je domaća ekonomija po velikoj većini ekonomskih pokazatelja na samom dnu Europske unije. Hrvatska svojim građanima ne može ostvariti ni pravo na rad! Kada pogledamo stopu aktivnosti, koja označava zbroj zaposlenih i nezaposlenih u ukupnom stanovništvu, vidimo da je Hrvatska na posljednjem mjestu sa 60,5 posto (tablica 1). Tako je stopa zaposlenosti, koja označava udio zaposlenih u ukupnom stanovništvu, 55,4 posto i po tome je Hrvatska pretposljednja. Ispred nje je samo Grčka, iako su nedavni podaci pokazali da je Grčka ipak u povoljnijoj poziciji. Što se tiče nezaposlenosti, Hrvatska je i ovdje među najlošijima, osim Grčke, Španjolske i Portugala. Ali opet, noviji podaci pokazuju kako ona samo povećava nezaposlenost, umjesto da je smanjuje. Tu je najveći problem nezaposlenost mladih koja gravitira oko 50 posto, što će reći da svaki drugi mladi u Hrvatskoj ne radi. Kakve to posljedice ima na društveni život mladih, odnosno na kupnju prvog stana, formiranja vlastite obitelji, školovanja – vidi se po poraznim demografskim podacima, ali koje ćemo navesti neki drugi put.

Prema tome, situacija je alarmantna! Čak i ako bi se našao neki mudrac pa upozorio da je hrvatska ekonomska (društvena) situacija nije ništa novo jer su u sličnoj situaciji ostale mediteranske zemlje, treba ga uputiti na tablice 1 i 5. Što je s ljudima koji su izvan radne snage? Glavni krivci za to su HDZ-ove vlade koje su, u skladu s vlastitom računicom, umirovile veliki dio radno sposobnih, te SDP-ove vlade koje nisu radikalno izmijenile „organizam” radne snage tako što bi te ljude vratile na tržište radne snage. Pa kako ljudi uopće mogu očekivati da neka manja ekonomija funkcionira kada je u penziji broj radno sposobnih ljudi sličan onome koliko ih je službeno nezaposleno, možda i veći?!

Ipak, možemo reći da u je u jednom pokazatelju Hrvatska na prvom mjestu. Detaljni podaci navedeni su u tablici 6, a odnose se na indeks vjerojatnosti da će osoba biti nisko obrazovana, ako ima nisko obrazovane roditelje u usporedbi s osobama čiji su roditelji visokoobrazovani; što je indeks veći, to je ta vjerojatnost veća. Po ovom je indeksu Hrvatska prva u Europskoj uniji. Kao što se navodi u jednim novinama u vezi indeksa, dijete gore obrazovanih roditelja ima pet puta manju šansu da će završiti fakultet u odnosu na dijete istog statusa rođeno u Finskoj i sedam puta manju šansu od svoje prijateljice iz vrtića kojoj su roditelji visokoobrazovani. Isto tako, ima dvostruko veću šansu da u odrasloj dobi neće imati ništa bolji standard od svojih roditelja. Dakle, ako ste se rodili u Hrvatskoj i to u obitelji s niskim obrazovanjem, imate najmanje šanse u Europskoj uniji da ostvarite bolje obrazovanje. To nastaje jedan začarani krug – rođeni ste u siromašnoj obitelji (najveći broj s niskim obrazovanjem) i ne možete se dalje obrazovati, pa onda ne možete ni naći dobar posao (pitanje je možete li posao uopće i naći), što onda vodi samo produžetku vašeg nekvalitetnog života i života vaše djece.

Začarani krug ne može se u Hrvatskoj prekinuti jer je u jednom ispitivanju, kako navodi Jutarnji list 13. prosinca 2013., 91 posto ispitanika koji su odrasli u teškoj financijskoj situaciji reklo da ni sami, sada kad su u dobi od 25 do 59 godina, ne mogu spojiti kraj s krajem. U Švedskoj, Danskoj ili Njemačkoj takvih je između 20 i 30 posto. Gori udio od Hrvatske imaju samo Mađarska i Bugarska. Možemo primijetiti da hrvatski partneri ovaj put nisu Grčka ni Španjolska, pa ni Portugal, što će reći da ustrajemo na posljednjim mjestima Europske unije.

U tablici 7 krije se dio odgovora na pitanje zašto se Hrvati nalaze u tako teškoj situaciji. Iz godine 2011., podaci visine prosječnog mjesečnog dohotka i broja primatelja pokazuju da prosječni mjesečni iznos do dvije tisuće kuna prima nešto više od 700.000 ljudi, iznos od 2.001-4.000 kuna oko milijun ljudi. Dodamo li još neke brojeve, ispada da mjesečni iznos do šest tisuća kuna prima gotovo dva milijuna ljudi ili 73.5 posto od ukupnog broja primatelja. Iako je ovo samo prosjek, on uvelike pokazuje tragičnu i katastrofalnu situaciju za koju možemo zahvaliti našoj buržoaziji i njihovim političkim igračima.

Da priči nije kraj pokazuje i sljedeća tablica (8) koja prikazuje udio stanovništva u riziku od siromaštva koji iznosi oko 32 posto i po tome je Hrvatska u samom vrhu, ili na samom dnu – kako hoćete, Europske unije. Na ovo se veže tablica 9 koja pokazuje udio osoba koje žive u kućanstvima s vrlo niskim radnim intenzitetom i tu je Hrvatska rekorder sa 16,1 posto. Ne samo to, Jutarnji list od 14. prosinca 2013. navodi kako  gotovo polovica onih koji su odrasli u obitelji u kojoj barem jedan roditelj nije radio (48 posto) danas u Hrvatskoj ne radi. Hrvatska ima najveći postotak nezaposlenih među onima koji su odrasli u obitelji s barem jednim nezaposlenim roditeljem.

Uz nezaposlene, možemo spomenuti i jedan podatak vezan uz umirovljenike. Tako Večernji list 14. svibnja 2013. navodi kako prosječna mirovina iznosi 2.201 kunu – a 62 posto umirovljenika prima manje od tog iznosa. Samo Estonija, Litva i Rumunjska imaju manji udio mirovina u plaćama nego što ima Hrvatska, a nitko nema gori omjer zaposlenih i umirovljenika. U većini europskih država na jednog umirovljenika dolaze dva do tri zaposlena. Dakle, Hrvatska ima najgori omjer zaposlenih i umirovljenika, a četvrti najmanji udio mirovina u plaćama. Uzevši sve te podatke, možemo se samo pitati kako onda očekivati bilo kakav društveni napredak?

Za kraj nam ostaju dvije posljednje tablice (9 i 10) koje pokazuju stvarnu individualnu potrošnju i bruto domaći proizvod po glavi stanovnika. Po ovim je pokazateljima Hrvatska također na dnu s jedva 60 posto od prosjeka Europske unije. Ispred nje su samo Bugarska i Rumunjska.

Sagledavši ukupnu situaciju, možemo zaključiti kako se ovdje ne radi o aktualnoj recesiji ili pogrešnoj ekonomskoj politici jedne (SDP-ove) vlade i njene lijenosti. Jedna recesija ne može smjestiti preko 200.000 zdravih i mladih radnika u prijevremene mirovine, ona ne može utjecati na demografske procese koji traju desetljećima i ne može previše unazaditi zemlju ako je ona razvijena. Za ovakvo stanje kakvo danas imamo u Hrvatskoj bila su potrebna dva desetljeća sustavnog uništavanja svega pozitivnog što je ostalo iz ekonomske strukture bivšeg sistema, potpuno ignoriranje svakog iskustva tadašnje ekonomije i njihovog implementiranja u sadašnjosti. Konačno, za današnju društveno-ekonomsku situaciju, po kojoj se Hrvatska nalazi na dnu Europe kojoj je tako silno težila, gotovo isključivu krivicu snosi politička elita.

Izvor tabličnih podataka: Eurostat

Tablica 1: Stopa aktivnosti                           Tablica 2: Stopa nezaposlenosti 15-24

Tablica 3: Stopa nezaposlenosti 25-29       Tablica 4: Stopa nezaposlenosti 15-64

Tablica 5: Stopa zaposlenosti 20-64           Tablica 6: Indeks vjerojatnosti

Napomena:.. da će osoba biti nisko obrazovana ako ima nisko obrazovane roditelje u usporedbi s osobama čiji su roditelji visokoobrazovani; što je indeks veći, to je ta vjerojatnost veća. Stupanj obrazovanja osoba u dobi između 25-59 godina s obzirom na stupanj obrazovanja roditelja – to je uzorak

Tablica 7: Broj primatelja i iznos prosječnog mjesečnog dohotka

Jutarnji list (15.11.2013.)

Tablica 8: Uk.stanovništvo u riziku od siromaštva   Tablica 9: Udio osoba 0-59 u kućanstvima…

Tablica 10: ACI i BDPA per capita

Actual Individual Consumption (AIC) – dobra i usluge koje konzumira pojedinac bez obzira kako su ta dobra i usluge osigurane, dakle da ih je platilo određeno kućanstvo, vlada ili nevladine organizacije.

Facebook

Twitter

email

Pinterest

Linkedin