Oporavak europskog gospodarstva i izlazak iz financijske krize usprkos intenzivnome uvođenju strukturnih reformi, smanjivanju socijalnih transfera i ostalih mjera štednje u državama članicama Europske unije i dalje nije tako blizu. Drugim riječima – odbacivanje kulture dodijeljenih prava (entitlement culture), kako obrasce socijalne države s danas uobičajenom negativnom konotacijom voli imenovati Europska komisija, i zaokret ka postizanju rezultata, do danas nije urodio planiranim gospodarskim rastom rasta u EU i nije pozitivno utjecao na rast zaposlenosti. Po analizi Eurostata (Smarter, greener and more inclusive? Indicators to support the EU 2020 strategy, 2013 edition), u 2009. godini riziku siromaštva i socijalnog isključenja u EU bilo je podvrgnuto 114 milijuna stanovnika. U godini 2011. broj je usprkos provedbi svih mjera štednje narastao na 120 milijuna. Najranjivije skupine stanovništva predstavljaju stanovnici južnih, krizom najviše pogođenih članica EU, žene, mladi, jednoroditeljske obitelji, manje obrazovano stanovništvo i migranti. U EU tako postoji visok stupanj nezaposlenosti mladih, dugotrajna nezaposlenost starijih i manje obrazovanih stanovnika te primjeri snažnog kršenja zakona na području rada kad su u pitanju migrantski radnici koji zbog nepoznavanja radne okoline lako postaju žrtve kršenja ljudskih prava i zlostavljanja od strane poslodavaca. Smanjivanje prava koja proizlaze iz tradicije socijalne države ponajviše se realizira bez detaljnih analiza stanja i anticipacije posljedica za ranjive grupe i društvo kao cjelinu s ciljem ograničenja javne potrošnje i dostizanja dobrih makroekonomskih indikatora, što bi trebalo doprinijeti pokretanju europskog gospodarstva.
Smanjenje društvene isključenosti i obrat EU prema pametnom, zelenom i integrirajućem rastu jedan je od prioritetnih ciljeva europske kohezijske politike kao najsnažnijeg instrumenta zajedničke investicijske politike EU u programskom periodu od 2014. do 2020. Njegov cilj je kreiranje novih radnih mjesta unutar Unije te poticaj gospodarskom rastu. Europsko ekonomsko povezivanje i kreiranje zajedničkog tržišta donijelo je i povećanje razvojnih razlika među europskim regijama i prilično rano u povijesti tog procesa politika smanjivanja razvojnih razlika te proširenje prioriteta ekonomske integracije iz centra i u periferiju postala je jedna od važnijih politika europskih zajednica, prikaz teritorijalne solidarnosti te važan instrument za postizanje legitimiteta i podrške kod stanovništva.
Financijska sredstva koja su koheziji bila na raspolaganju u periodu od 2007. do 2013. iznosila su 347 milijuna eura. Opseg sredstava za ekonomsku, teritorijalnu i društvenu koheziju u razdoblju od 2014. do 2010. bit će, sukladno politici štednje, manji i iznosit će 325 milijuna eura što, ako uzmemo u obzir i ovogodišnje proširenje EU, znači manje sredstava za investicije, usprkos tome da razlike među europskim regijama ostaju velike. Prioritete financiranja kohezijske politike u sljedećoj financijskoj perspektivi predstavljati će tako projekti na području istraživanja i razvoja, inovacija, podrške malim te srednjim poduzećima, energetskoj učinkovitosti i obnovljivim izvorima energije, smanjenju siromaštva u EU i povećanju zapošljavanja. Usmjerenost ka jasnom definiranju razvojnih mjera i indikatorima rezultata te ogovarajući sustav monitoringa i mjerenja dosegnutog napretka investicija. Nova je i mogućnost Europske komisije da suspendira financiranje investicija u državi članici gdje se pojavljuju prevelika makroekonomska neravnoteža i previsoki proračunski deficit. Iako je dogovoreno da treba uzeti u obzir specifične okolnosti u svakoj državi članici, uvjetovanje razvojnih sredstava, koja bi zapravo trebala poboljšati stanje makroekonomskih indikatora zbog nedostizanja tih indikatora, čini se sve prije nego logično rješenje.
Sadašnja ekonomska kriza i razlozi za nju mogu se interpretirati s različitih ideoloških pozicija, a usprkos tome teško se može negirati tvrdnja da je za krizu kriva kapitalizmu imanentna opsjednutost kratkoročnim profitima i financijskim špekulacijama te odsustvo kontrole. Mehanizam regulacije tržišnih odnosa koji bi trebao djelovati svakako nije obavio svoj zadatak. Zato je važno da se, kad se formuliraju zahtjevi za potrebne promjene na području socijalne države koje proizlaze iz promjene dobne strukture stanovništva EU, te iz promjene globalne ekonomske okoline, nikako ne smije zaboraviti da je reforma i koordinacija regulacijskih mehanizama na raspolaganju državama članicama i Europskoj komisiji više nego potrebna.
Usmjerenje zajedničkih razvojnih politika u kreiranje pametnog, zelenog i integrirajućeg rasta ne bih trebala biti samo fraza različitih partnerskih dogovora i operativnih programa. Stvarno dostizanje društvenog napretka može se dogoditi jedino u prostoru gdje postoji dovoljna mjera socijalne i teritorijalne solidarnosti, društvene odgovornosti, stabilnosti te istovremeno dovoljno otvorenosti. Ulaganje sredstava kohezijske politike u postizanje integrirajućeg rasta pokazuje da je EU barem deklarativno svjesna da je ekonomski rast samo jedna od dimenzija napretka društva kao cjeline. Za promjene u smjeru dinamične, otvorene, ali ujedno i pravedne te solidarne EU potrebno će biti puno više.
