Pozadina stranih direktnih investicija

Autor: Dimitrije Birač

Hrvatsko je gospodarstvo petu godinu u recesiji i aktualna Vlada, kao i prijašnja, ima svoje posebne metode kako provesti fiskalnu konsolidaciju koja je jedan od preduvjeta za izlaz iz trenutne krize, barem tako kažu. Bit čitave priče oko fiskalne konsolidacije je sljedeća: dodatno srušiti cijenu radne snage koju kriza očito nije dovoljno srušila, odnosno nije je srušila do one granice koja je kapitalu isplativa za njegovu profitabilnu kalkulaciju; da se kapitalu omogući neometano poslovanje, dakle, s manje ograničenja nego dosad, dovođenjem u red (kako se to voli reći) efikasnosti čitavog javnog sektora. Drugim riječima, kapital se suočava, s dvije glavne prepreke: previsoka cijena radne snage i nesređena administracija. Ako fiskalnu konsolidaciju stavimo u odnos s rashodovnom stranom državnog proračuna, tada sljedeći preduvjet za izlaz iz krize možemo staviti u odnos s prihodovnom stranom. Taj su preduvjet strane direktne investicije, odnosno ulaganja stranog privatnog kapitala čije su glavne posljedice otvaranje novih radnih mjesta te rast BDP-a i na taj način izlaz iz recesije. Naravno, povećanje radnih mjesta i pokretanje gospodarstva napunit će proračun kroz poreze i poboljšati njegovu prihodovnu stranu. Čini se da smo oko toga svi složni. Zašto? Zato što gotovo da i nema znanstvenog rada s područja ekonomije koji ne zagovara pozitivne učinke stranih direktnih investicija, nema gotovo ekonomskog analitičara, stručnjaka koji ih ne priziva i nema gotovo političara koji se u njih ne uzdaje. Dakle, strane direktne investicije u Hrvatskoj izuzetno su poželjne. Čak i laici govore: „Bilo bi daleko bolje samo da je više investicija. Vlast mora omogućiti kapitalu da radi svoj posao, da investira.”

Sve je to vrlo površno gledanje na ekonomski fenomen stranih direktnih investicija. Upravo zato ćemo ovdje u krakim skicama pokazati pravi smisao tih investicija, kako na tom polju stoji hrvatsko gospodarstvo i konačno koje su prateće posljedice.

Uopće, kapital ima tendenciju širenja i osvajanja novih tržišta sa svrhom realizacije viška vrijednosti. Drugim riječima, premala prosječna profitna stopa u zemlji matici, zasićenost domaćeg tržišta s određenim proizvodima ili neodgovarajuća kupovna moć uzrokuju da se kapital seli u one zemlje, na ona tržišta gdje je prosječna profitna stopa visoka, gdje postoji efektivna potražnja za proizvodima i, a to je usko povezano uz kalkulaciju profita, gdje je radna snaga dovoljno jeftina (ekonomisti vole reći „konkurentna”). Visoka mobilnost kapitala ne znači ništa drugo nego da ovaj, na najmanju prijetnju od strane radnike ili države, može seliti u područje u kojem nema povećanog rizika. Trenutni razvoj kapitalizma karakterizira veliki broj multinacionalnih kompanija između kojih se uostalom najviše i odvija svjetska trgovina i koje su moćnije od većine modernih država. Ovo znači da država mora učiniti više-manje sve što zahtijeva jedna multinacionalna kompanija kako bi ova investirala u nju. Na taj način država (vlast) dobiva socijalni mir, a krupni kapital dobiva tržište. Naravno, u ovom odnosu ne treba ni sumnjati da država (s njom i radna snaga) izvlači deblji kraj.

Osobita je značajka te ‘poštene razmjene’ da se ona odvija u državama europske periferije (dakle, na istoku i jugoistoku) i da su to države s vrlo slabom domaćom buržoazijom. Ova buržoazija ograničena je na ulogu kompradora i u najboljem slučaju ima pravo na ostatke profita i moći koje im prepusti krupni kapital. Prema tome, dinamika je sljedeća: kao što hrvatski kapital eksploatira hrvatskog radnika, tako i europski kapital (ili kapital s bilo kojeg drugog kontinenta) eksploatira hrvatskog radnika, ali i hrvatsku buržoaziju (kapital). Ova se eksploatacija manifestira na način da su interesi hrvatskog kapitala potčinjeni interesima europskog kapitala. Kad je riječ o snažnim buržoazijama poput njemačke, talijanske, nizozemske, engleske itd., tada su glavni stupovi gospodarske infrastrukture njihovih zemalja u njihovim rukama. Investicije se odvijaju (ili se tome teži) kao strateška ulaganja u kojima niti jedna strana nije u nepovoljnijoj situaciji. Situaciju kad krupni kapital ulaže u Hrvatsku  možemo ilustrirati situacijom kad su Slovenija i Hrvatska uplaćivale sredstva u fond za nerazvijene u bivšoj državi. Te su države jačale kupovnu moć nerazvijenih zemalja i onda im prodavale svoju robu i realizirale profite. Dalje, one su ih vezale svojim ulaganjima da razne dijelove dobavljaju upravo od njih ili preko njih. Na vrlo sličan način krupni kapital koji ulazi u Hrvatsku veže određena poduzeća za sebe, povećava uvoz, time i vanjski dug, a s druge strane tu istu državu kreditira. Drugim riječima, on tada dodatno zarađuje na kamatama koje idu na novac koji je prijeko potreban da bi se realizirala potražnja za onim robama i onim uslugama koja je nastala kao posljedica investicije od tog kapitala!

A još je jedan mit povezan s prizivanjem stranih investicija – da investicije podižu životni standard. Pa kapital upravo investira u ove zemlje pod uvjetom da mu je proizvodnja jeftinija, dakle, da je radna snaga jeftinija. Ukoliko se i pojavi nekakav rast životnog standarda to je onda iluzorni rast temeljen snažnom zaduživanju kojem prva sljedeća kriza nagoviješta kraj.

Pogledajmo sada neke podatke što se tiče stranih direktnih investicija. U Hrvatsku je od 1993.- 2012. (zaključno s 1. travnjem) bilo stranih direktnih investicija 25.6 milijardi eura, dok je hrvatski kapital u inozemstvo direktno investirao 3.75 milijardi eura. Kapital koji je ulagao najviše u Hrvatsku dolazi iz Austrije (6.4 milijardi ili 25%), Nizozemske (3.9 milijardi ili 15%), Njemačke (2.9 milijardi iil 11%) te Mađarske (2.3 milijardi ili 9%). Hrvatski je kapital ulagao u sljedeće zemlje: Nizozemska (1.3 milijarde ili 35%), BiH (546 milijuna ili 14.5%), Srbija (465 milijuna ili 12%) te Slovenija (210.5 milijuna ili 5%). Djelatnosti u koje je najviše ulagao strani kapital u Hrvatskoj su sljedeće: financijsko posredovanje (8.8 milijardi ili 34%), trgovina na veliko i posredovanje u trgovini (2.5 milijardi ili 10%), poslovanje nekretninama (1.7 milijarde ili 6.8%) te pošta i telekomunikacije (1.7 milijarde ili 6.6%).

Prema tome, ovdje se vidi moć hrvatskog kapitala – u devetnaestogodišnjem periodu hrvatski je kapital uložio jedva nešto više od 10% ulaganja zapadnoeuropskog kapitala. Dakako, najveći udio u tim direktnim investicijama zauzimaju preuzimanja, a nikako ne greenfield investicije. Možemo također zaključiti da je strani kapital ulazio u one djelatnosti (uslužne) koje donose visoki profit i to u kratkom roku. I kod financijskog se posredovanja najviše radilo u preuzimanju poslovnih banaka kojih je preko 90% u stranom vlasništvu.

Zanimljivo bi bilo istražiti odnos tzv. greenfield i brownfield investicija tijekom posljednjih dvadeset godina u Hrvatskoj te vidjeti učinak tih investicija na podizanje životnog standarda i zaposlenosti, s jedne strane te porast zaduživanja i uvoza kao posljedica tih investicija, s druge strane. Naime, za strukturno poboljšanje, ne kozmetičko, stanja na tržištu radne snage nije dovoljna jedna ili više stranih investicija, nego sveobuhvatna i nadasve planirana ekonomska politika. Prema tome, ako postoji pametna ekonomska politika (politika koja nikako ne brka ciljeve i sredstva) onda ona ide za tim da ekonomski, a time i politički, suverenitet održi i ojača. Međutim, što je više stranog krupnog kapitala, to je više i interesa koji stoje iza njega i brinu o tome da hrvatska politika poslušno slijedi pravila Zapada.

Možemo stručno primijetiti da i Europa ulaže u Afriku i da time podiže životni standard i zaposlenost. Ali nitko ne govori o tome da tamo ljudi rade za manje od jedan dolar dnevno, da zapadni kapital koristi sve povlastice za enormne profite (profit je, dakle, razlika između prihoda i rashoda – ovdje idu sva ona sredstva koja ostaju Africi i afričkim radnicima) itd. U usporedbi s afričkim, europskim je radnicima u cjelini puno bolje, ali upravo na štetu prvih! Analogno tome, investiranje krupnog kapitala unutar Europe, točnije u periferne zemlje Europe odvija se u suštini na isti način. Jedina je razlika u tome što su te zemlje ipak dio Europe pa ta eksploatacija nije tako prosta i direktna, nego dobro zamaskirana. U ovom sistemu, na ovom stupnju razvoja strane investicije kapitala ne znače ništa drugo nego eksploataciju jeftine radne snage, sirovina i raznih drugih resursa dotične zemlje s ciljem ostvarivanja profita. I njegova moć leži u razjedinjenosti radnika diljem svijeta jer kapital može preseliti u drugu zemlju gdje će naći poslušne radnike željne posla i povoljnu investicijsku klimu koju forsiraju domaći političari.

Svi oni koji smatraju da su strane direktne investicije (dakle, ono što se danas pod time podrazumijeva) prijeko potrebne za razvoj jedne zemlje, neka dobro promisle o pitanjima spomenutim u ovom tekstu. Konačno, neka se upitaju kakve pozitivne efekte imaju te investicije kad je jaz između bogatih i siromašnih zemalja veći nego ikad prije.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije