Danas je već poznato da se američkog istraživača Genea Savoyja pogrešno smatra pronalazačem Gran Pajátena, a uvriježen je stav da su lokalitet otkrili lokalni mještani. Mladen Kuka, predsjednik Centra za ekspedicionizam, istraživanje i kulturu „Braća Seljan“ iz Karlovca ipak tvrdi – Gran Pajáten otkrio je karlovački istraživač Mirko Seljan 1913. godine. To je bio cilj za koji je žrtvovao i vlastiti život. Kukina teorija nije puka proizvoljnost jer neka istraživanja kažu da je posljednja Mirkova ekspedicija „otvorila vrata“ Gran Pajátena. Vrijedi se toga prisjetiti, sto godina od Mirkove smrti, povodom čega je izdana i poštanska markica s njegovim likom.
Mirkov burni život započinje u Karlovcu, gdje se rodio 1871., četiri godine prije svog brata Stjepana, s kojim će podijeliti strast za istraživanjima. Nakon završenih gimnazija, Mirko odlazi na odsluženje vojnog roka u Rumunjsku, a Stjepan u Pulu. Mirko se potom zapošljava kao mjernik, a Stjepan vraća u Karlovac i u obližnjoj Metlici radi kao apotekarski pomoćnik. Mirko je pak u Budimpešti, gdje sudjeluje na regulaciji Dunava, a potom i u Petrogradu, gdje regulira Nevu. U tadašnjoj ruskoj prijestolnici je aktivan sportaš. Gotovo nevjerojatno, ali 1898. godine u roku sto dana pješači od Petrograda do Pariza, što je razdaljina od oko 2.800 kilometara.
No, zašto stati na tome? Vraća se u Karlovac i s bratom Stjepanom odlazi u Afriku.
“Kad se sve osvojilo što se moglo osvojiti uz obale, krenulo se u unutrašnjost Afrike, Azije i Amerike, odnosno prema polarnim područjima. Industrijska revolucija na Zapadu ne treba više svilu i začine, zlato i srebro, nego mineralne i organske sirovine za svoj razvoj, šalje ekspedicije u posljednja neistražena područja planete. U tom posljednjem velikom valu istraživača našla su se i braća Seljan” objašnjava Kuka duh vremena u kojem su djelovali ovi Karlovčani.
Dodaje da su tadašnji istraživači uglavnom bili obrazovani u vojnim školama, da su bili širokog znanja i nemirnog duha.
“Glavna prepreka su im bili ekstremni klimatski uvjeti, led, snijeg, hladnoća ili vlaga, visoke temperature, smrtonosne bolesti, prašumsko raslinje, nepoznata plemena i pustinje. Ovdje su mogli preživjeti najčvršći, najuporniji i imati malo sreće tijekom istraživanja”, navodi Kuka.
Seljani putuju preko Egipta, Sudana, Jemena, Đibutija i Somalije u Abesiniju, danas Etiopiju. Ondje će se zbližiti s etiopskim carom Menelikom II. Pristupaju etiopskoj vojsci, gdje djeluju kao časnici i vojni instruktori. Zadobivaju sve veće Menelikovo povjerenje, koji ih ubrzo imenuje upraviteljima pokrajina između rijeke Omo i jezera Turkana. Izrađuju karte, organiziraju melioracijske radove, izgradnju cesta i mostova, bilježe običaje tamošnjeg naroda i drugo. S najvišim etiopskim odlikovanjima vraćaju se u Europu i u zapadnim tiskovinama iznose svoja iskustva, da bi se u travnju 1903. uputili na drugi kraj svijeta – u Južnu Ameriku. U Brazilu istražuju tokove rijeka, a svoje pronalaske objavljuju u knjižici objavljenoj u Argentini. Zatim obilaze gotovo sve zemlje Južne i Sjeverne Amerike, obavljajući geološka, arheološka, etnološka i druga istraživanja, da bi se u rujnu 1912. godine razdvojili. Stjepan ostaje u Sjedinjenim Državama prikupljati financijska sredstva, a Mirko se zaputio u središnji Peru, po jednoj i službenoj verziji, ne bi li istražio puteve od pacifičke obale do istočnog Perua i Amazone, a po drugoj ne bi li potražio Gran Pajáten. Zapadnoj civilizaciji je i dalje ta lokacija predstavljala više mit, nego činjenicu.
“Uz dozvolu Geografskog društva iz Lime oni su krenuli u okolicu grada Juanjui kako bi izveli ekspediciju u Gran Pajáten i okolno područje. Dakle, sve priče o trasiranju bile su samo pokriće i mogućnost pribavljanja financija, a pravi Mirkov cilj, po povjesničaru Ocampu, je bio upravo Gran Pajáten o kojem su postojali vjerodostojni zapisi, ali nitko osim Inka ga nije vidio”, kaže Mladen Postružnik, karlovački novinar i istraživač, koji je objavio nekoliko knjiga o braći Seljan.
Drugi izvori tvrde da su postojale dvije ekspedicije na zadatku pronalaska novih puteva, koje su se trebale susresti u mjestu Pajátenu, a ne Gran Pajátenu. Kakogod, Mirko je započeo kobno istraživanje 10. travnja 1913. godine s osmoro osoba u pratnji. Među njima je bila i lokalna Indijanka Juliane Rodriguez Cartagena u ulozi vodiča, a nakon nekoliko dana broj članova pratnje se povećao na 17.
“Ekspedicija je 19. ili 20. travnja krenula prema kanjonu Huansanache. Tamo su na lokalitetu Crisneja podigli logor. Crisneja je mjesto gdje slapovi ne dopuštaju daljnju vožnju. Ocampo piše da je Seljan ostavio iza sebe ogromno blago u zapečaćenom sanduku. Točna lokacija sanduka nije nikad utvrđena”, kaže Postružnik.
Navodi dvije kobne greške ekspedicije.
“Odabran je teži smjer sa strane rijeke Jelache, te krivo vrijeme, u kišno doba”, nastavlja Postružnik.
Seljan se potom odlučuje skrenuti s puta prema oceanu, ali povjesničari ne objašnjavaju zašto i uopće će Mirkova daljnja sudbina biti sve maglovitija. Ekipa stiže na obalu Jelache, ali nema snage je prijeći. Očajanje članova ekspedicije je izrazito, a pročuje se i da će Mirko pobiti sve u timu, a potom učiniti samoubojstvo. Indijanka-vodič je uspjela navodno pobjeći, iz logora su se čuli pucnji i tu prestaju sve informacije o Mirku Seljanu. Utvrđeno je da se to odvijalo 12. svibnja 1913. godine. Godinu nakon toga ekspedicija koju je predvodio don Gregorio Lopez traži sanduk s blagom koji je Seljan ostavio za sobom i pronalazi kosture koje pripisuje Mirku i članovima njegove ekspedicije.
U izvještaju kojeg je 1922. godine sastavio za Geografsko društvo u Limi, Jenaro Herrera ustanovio je da je greška u orijentaciji razlog pogibelji. Postružnik u knjizi „Mirko Seljan – snovi istraživača“ promišlja okolnosti Mirkove smrti. Čini se nedvojbenim da je postojao spor s domorocima oko smjera kretanja. Smatra kako je najrealnije da je propast ekspedicije ponajviše uvjetovana lošim uvjetima – konfiguracijom terena, nabujalim rijekama, nedostatkom hrane, bolestima i slično.
“Najvjerojatniji uzrok propasti je malarija, no već prije samo neslaganje između Mirka i Juliane je početak propasti, bitni trenutak koji je unio nemir i nepovjerenje među ljude koji su 1913. bili u prašumi San Martina. U ta tri tjedna, iz dana u dan, propast je postajala izvjesnom, sve dok konačno nije došla”, smatra Postružnik.
Stjepan Seljan je sudjelovao u neuspjeloj potrazi za svojim bratom. Godinama je potom putovao američkim državama radeći kao nadzornik šuma i istražujući nalazišta ruda. Konačno se skrasio u Brazilu, pokraj grada Ouro Preto, gdje se bavi iskapanjem ruda te uzgojem i preradom čaja. Navodno nije dozvoljavao svojoj novoj obitelji da ga ispituje o bratu Mirku. Preminuo je ondje 7. lipnja 1936. godine.
