Što je to lijepo? Ovim pitanjem započinjao je obavezno razgovor o arhitekturi arhitekt Tomislav Lasić. Na ovo pitanje, dakle, nikada nije pronašao odgovor jer da jest, ne bi ga uporno ponavljao. Lasić se razlikovao od kolega po tome što njemu – ništa nije bilo jasno. Ostalim stručnjacima je sve jasno. Zato i jesu stručnjaci jer imaju struku u malom prstu. Za razliku od Lasića i lasića, koji uporno propitkuju svoje znanje, postoje oni koji to ne moraju činiti jer njihovo znanje je takvo kakvo jest, kakvo je formalno usvojeno i naučeno u praksi.
Elem, kada bi Lasić postavio pitanje što lijepo čini lijepim, uglavnom bi naišao na odgovor s druge strane, koji ugrubo i vulgarno glasi ovako – „Ne filozofiraj i napravi što kažemo“. Oni pak koji „filozofiraju“, koji, suočeni s praznim arhitektonskim ili kakvim drugim papirom, postavljaju pitanje smisla i metode i ne djeluju po refleksu, uvijek su kroz povijest bili manjina i uvijek su se suočavali s istom reakcijom – “Ne filozofiraj i radi što ti se kaže”.
Lasić je sa svojim promišljanjem arhitekture u biti ostao dio stare, prosvjetiteljske, arhitektonske i urbanističke paradigme, koju je u struci zamijenila paradigma pukog izvršavanja kapitalskih prohtjeva. Danas više arhitekt ne postavlja pitanje što je to lijepo jer je to pitanje koje se njega više savršeno ništa ne tiče. Arhitektura se nekada davno, početkom 20. stoljeća, smatrala isključivo tehnikom ili se nije uopće razmatrala, nego je poistovjećivana s građevinarstvom. No ona to u biti nikada nije bila ili nije smjela biti, a već desetljećima je prihvaćeno da to niti nije. Arhitektura se barem načelno nikada ne svodi na puko crtanje zidova i klozeta, nego na osmišljavanje prostora, na njegovo promišljanje, što se posebno odnosi na urbanizam – osmišljavanje grada, najvećeg spomenika čovjekovom stvaralaštvu. Ne postoji strojarska etika ili elektrotehnička (možda i postoji, ali je nepoznata), ali postoji arhitektonska. Međutim, u praksi se to u posljednjih dvadeset godina rasplinulo. Arhitekti su, manje-više, svedeni na puke izvršitelje prohtjeva ulagača i njihovo nije da promisle i rade po savjesti, nego da crtaju.
I onda se u takvom okružju našao Lasić. Nije slučajno što novi Karlovac, onaj čije postojanje mjerimo od 1990. godine naovamo, nije iznjedrio značajnu arhitekturu. Lasić je veći dio svojeg staža ipak proveo u drugačijoj arhitektonskoj logici unutar koje je mogao osmisliti izgled nogometnog stadiona na Korani, arboretum Šumarske i drvodjeljske škole Karlovac ili sportsko-rekreacijski centar Korana koji se proteže od drvenog do novog mosta. Međutim, upravo je taj prostor žrtvovan kultu nove paradigme, pa je unagrđen autokampom i betonskom plohom koja služi za vašarske svečanosti.
Pokušao je Lasić u Karlovcu ostvariti u tim novim okolnostima neke nove svoje projekte, poput rekonstrukcije Radićeve ulice ili uređenja jezerca u Novom centru, međutim novi cinizam nije smislio ništa maštovitije, nego arhivirati Lasićev rad u ladice. Ipak, kao i sve, arhitektura se razvija i jednom će se doći do točke vrijenja kada će se napustiti postojeći način rada i ponovno udubiti u predmet prije no što se uhvati za olovku.
Tada ćemo se sjetiti da smo već imali jednog arhitekta koji nije prestajao promišljati arhitekturu u vrijeme kada je ona digla ruke od same sebe, u vrijeme njezine ispraznosti. Možda se sjetimo i da se zvao Tomislav, a prezivao Lasić.
