Da bi Grad Karlovac bio pokrovitelj filozofskog simpozija u čast Gaji Petroviću, karlovački dogradonačelnik Dubravko Delić zatražio je njegove – reference. Delića je, na zgražanje članova Hrvatskog filozofskog društva, ponajviše zanimalo je li u svoje vrijeme jedan od najcjenjenijih filozofa, koji je preminuo u Zagrebu 1993. godine, bio član Srpske akademije nauka i umetnosti i kako se postavio prema memorandumu SANU.
Možda je to i posljedica tim bildinga u jednom franjevačkom samostanu kojeg gradonačelnik Damir Jelić svake godine upriliči za djelatnike u gradskom sustavu. Ne znamo je li gospodin Delić ikad prisustvovao takvoj duhovnoj obnovi, ali je sigurno kako je njegova palanačka reakcija usklađena sa stanjem svijesti u gradskoj upravi. Primjerice, ista ekipa ne može organizirati javni događaj bez šatora. Dobili su mandat i da obnove gradsku jezgru, dok prekrivaju neukusnim šatorima njezino geometrijsko središte – Trg bana Josipa Jelačića – ne bi li organizirali doček Nove godine sa Slavonskim lolama ili Lukom Nižetićem.
Postoji ipak grupa urbanih gerilaca koji podsjećaju da je ovaj grad i osnovan kao grad i da to treba i ostati. Junaci nezavisne kulture spajaju Karlovac sa svjetskim trendovima. Dok se u Varšavskoj, na Taksimu ili u Sao Paolu bore protiv korupcije i za javni prostor, u Karlovcu se raspravlja o gradu postkapitalizma, o postojećim javnim prostorima, o tome kako ih upotpuniti sadržajima. I festival nezavisne kulture, kojeg organizira Udruga za kreativni razvoj „Domaći“, namijenjen je baš problematici prostora. Pa dok su konzervatori i gradski oci malograđanski odlučili ostatke spomenika žrtvama fašizma očistiti od škrabotina i osigurati središnjem gradskom parku ogroman čisti bijeli zid, ekipa koja sudjeluje na festivalu „Nepokoreni grad“ odlučila je iskoristiti tu anomaliju u prostoru.
Konceptualni umjetnik Ranko Ajdinović postavio je na zid instalaciju, a bijela ploha poslužila je i kao platno za prikazivanje filmova. Eto kako od beskorisnog stvoriti korisno. U isto se vrijeme organiziraju sajmovi, koncerti i radionice, poput urbanističke početnice na kojoj su kartografski utvrđeni iskorišteni i neiskorišteni javni prostori u Karlovcu i zaključilo kako ipak nije problem nedostatak prostora, nego kako ga i kojim sadržajima obogatiti. No, nisu samo problem prazne i neiskorištene građevine, nego i gola zemljišta, što nije dotaknuto na radionici.
Recimo, jedan od najvećih mrtvih kapitala u Karlovcu je prostor bivšeg prognaničkog naselja na Gazi, livada ambrozije velika tkoznakoliko hektara. Stavljanje u funkciju tog zemljišta zasigurno bi oživjelo i taj zanemareni dio grada, koji se nalazi pet minuta od korza. No, što misliti o vlasti koja je tu godinama i koja ne zna riješiti niti jedan problem javnog prostora, a kada se i upušta u, recimo, gospodarenje gradskim zemljištem, tada se čini kao da njime mešetari. Primjeri su zemljišta u Novom centru i Grabriku.
Od 2005. godine postoji projekt uređenja Radićeve ulice, no trebalo je lani posjeći dvije voćke na križanju s Ulicom Ivana Kukuljevića Sakcinskog, staviti šoder i ograditi taj prostor ne bi li se spriječio istek važenja građevinske dozvole. Naravno, od stvarnih radova i dalje ništa. Kada se napokon našao kupac Hotela „Korana“, nije se odlučilo obnoviti arhitektonsko vrijedno i nagrađivano zdanje, nego ga sravniti sa zemljom i tom prilikom porušiti dva najstarija stabla u Karlovcu, potpuno nepotrebno. A kada se izgrađivala kanalizacija u Nazorovoj ulici, namjeravalo se porušiti drvored stoljetnih platana na temelju stručne studije koja se naknadno pokazala potpuno promašenom. Samo zahvaljujući aktivnosti građana platane su očuvane.
I upravo su građani-pojedinci najosjetljiviji na pitanja prostora. I upravo su oni jamac da divljanja u prostoru neće proći samo tako, odnosno da će se barem prašina u javnosti podignuti. Tim više što je naš gradonačelnik poslovično nezainteresiran za ova pitanja, pa uopće ne prati rasprave o prostornim planovima i ostale diskusije o prostoru.
Često kažemo da su grad ljudi, no to je samo polovično točno. Grad su ljudi i prostor, a nezavisna scena posebno je – sol.
